Kajkavska muzička baština

  Rodil sem se u najlepšem kraju 1947. u Starom Gracu na samo Jožefovo i odma su miv ruke tamburu deli.Japa su odma rekli nebu nigdar grunta imal, kaj bu komedijaš, ali papa Franjo nije odustal. Dok je on igral sa svojim tamburašima, ja sem drgljal po svojoj tamburiciz Marije Bistrice. Došla je 1954 i mrl je bugarista i ja sem moral prijeti bugariju. Prvi svati kod Đurjevi su trajali tri dana, prsti mali natekli su kak krumper. Si su me preštimavali, pape se špinčil a meni se plakalo i spalo. No saki početek je težek, ali nigdar nema kraja. Učitelj me je v pondeljek špotal i dobil sem tri packe po natečenim rukama a tak mi se dremalo da niš nisem zabardal taj dan. Rasel sem brzo i već sem prešel na prim, pa sem dobil harmoniku i to veliku, kupljenu v Belovaru. gdi sem hodil v školu. Denes znam da se je ružno faliti se, ali odma sem znal i z basovima igrati, doduše u C – duru. Te godine su došli Švarbići iz Lozana i žnjima sem igral puno let i navčil harmoniju i note. Znjima mi je bilo najlepše igrati jel smo igrali pravilno se svetske šlagere.Tek nakon 50 godin sem svatil da sem imal sreću kaj sem od njih navčil. Onda nisem znal  Za Duka Ellingtona, a igral sem njegve melodije i druge svetske hitove. To je se bilo do  1970,
  A onda je došel Blažina Lengerov v Grace i sa Ivicom i Martinom otišli smo u Belovar i igrali sake noći do ranja, a ja sem prvim autobusom v Grace išel delat do 14 h u 15 opet v Belovar i opet celu noć.To je bil najteži del života, al sem navčil mađarsku harmoniju, otišel v Zagreb v Jugoton i opet  delal do 14 h, a onda redovnu muzičku školu Vatroslav Lisinski gdi sem 6 godin navlačil mačka za rep. To bi rekel moj japa Jandro. Nisem više bil selski mužikaš, al bome ni srečen, pa sem krenul za tonskog snimatelja i od tad sem delal kaj sem najviše volel. Uz put sem igral i delal, prešel sveta više put sa Vice Vukovom, Đukom Čaićem, Verom Svobodom, Ex Panonniom, Tajnom, Pet za pet, orkestrom Vanje Lisak i puno s raznim sastavima i svojim sinovima.

Došel sem do penzije puno sem popevki napisal najvišepodravskih i slavonskih. Živim V Zagrebu, bez Podravine nemrem i malo, malo sem na Dravi. Grunta nemam imam mužikaše i srce puno Podravine naše. To sem ja Vladina Smiljanićev  ili Vlado Smiljanić.

Devedesete su godine ponosa i slave (ako i nije sve bilo na ponos i slavu), Smiljanićev autorski nerv, koji je prvi put zatitrao već s petnaest,kada je napisao svadbarsku „Kraljicu u bijelom“, a koju narod već desetljećima doživljava kao vlastitu, intezivno je proradio u ta turbulentna vremena: „Podravska krv“, „Draga moja Podravina“, „Zbogom, Dravo“, „Slavonijo, ja sam tvoje dijete“ postale su redom narodnom svojinom, malim himnama Podravine i Slavonije. Pokupio je Vladina sva moguća regionalna priznanja žirija, publike (za „Slavonijo, ja sam tvoje dijete“ u Slabinčevoj interpretaciji, prvi put na festivalu u Požegi te 2000. godine, zaslužio je najvišu nagradu), titule najslušanijih melodija godine u Podravini, laudu podravske skladbe desetljeća, pa najpjesme kroz dva desetljeća

(„Podravska krv“), tri nominacije za Porina, ali i neumoljivo gubio utrku sa svojim uspješnicama, samozatajan u njihovoj sjeni, poznat samo muzičkim insajderima, onim folklornim, kao što je neumoljivo bježala slika rodnog kraja kakvog je poznavao. Zato i čitav Smiljanićev domoljubljem rijetko posvećen opus, poput onog slatkog zova zavičaja, onoliko je glasan i stvaran, koliko ga glasnim i stvarnim čuje i doživljava njegova publika.         (tekst: Siniša Škarica))

1968. godine osniva ''Ansambl Vladimira Smiljanića'' s kojim snima 3 ploče. S ''Ansamblom Veseli Podravci'' snima  četvrtu ploču  1974. godine. U Pitomači suosniva narodno zabavni sastav ''Grupa X'' s kojom snima 2 ploče. Poslije toga neki članovi napuštaju sastav, pa uz neke pridošle nastaje ''Grupa 4X''  s kojom snima 2 ploče. Zatim osniva ansambl  ''Tajna'' s kojim snima tri albuma s podravskim narodnim pjesmama.  Dvostruka kompilacija hrvatskog autora tamburaške glazbe Vlade Smiljanića, jednog od najpoznatijih skladatelja koji je svojim radom na određen način povezao velik broj kvalitetnih tamburaša, objavljena je u povodu 40-te obljetnice glazbenog djelovanja ovog vrsnog autora.

U njegovoj bogatoj kolekciji postoji velik broj pjesama koje su ga proslavile na festivalima u Požegi, Brodu, Pitomači. Njegova kompilacija donosi 45 pjesama koje je Vlado Smiljanić sam odabrao, a koje predstavljaju presjek njegovog rada u ovih 40 godina koliko je prisutan na tamburaškoj sceni Hrvatske. Među najpoznatijim izvođačima koji su pjevali njegove pjesme su: Najbolji hrvatski tamburaši, Boris Ćiro Gašparac, Stjepan Jeršek Štef, Krunoslav Kićo Slabinac, Gazde, Šima Jovanovac, Slavonski dukati, Vera Svoboda, Đuka Čaić i mnogi drugi. O Vladi Smiljaniću ponajbolje govore riječi koje je u privitku ovog izdanja napisao Stjepan Šegovac: “Venama svih ljudi teče krv. Za neke kažu da im uz krv teku i benzinski oktani, drugima vino, trećima boje…Vladi Smiljaniću zasigurno teče – glazbena krv!" .  Primarno podravska, ali istovremeno i slavonska i kajkavska…

Rođen na razmeđi Slavonije i Podravine, u Starom Gradcu, mjestu u kojem sa zapadne strane “dežd curi”, a s istočne strane “kiša pada”, upijao je sve najbolje od starih mužikaša Podravaca, slavonskih tamburaša i mađarskih guslača. Ta vjetrometina stilova nije ga nimalo zbunila. Točno je posložio što kome pripada pa jednako dobro piše za Slavonce i Podravce. Jednako dobri su mu tekstovi i glazba za kajkavsko i za štokavsko područje. Smiljka ima ono što rijetki posjeduju – jednako dobro piše glazbu i tekstove. Zapravo to nisu tekstovi. To su pjesme s dubinom, porukom, puni etnosa, a opet suvremeni s porukom i pokudom, ponekad cinični, ponekad veseli i optimistični. Smiljanićeve pjesme su scenario po kojem se može snimati dokumentarac o običaju, životu, događaju. Zato ne treba čuditi što su postale – narodne. Prihvaćene od najširih slojeva među kojima malo tko zna da su njegovo autorsko djelo. Ako je i učio na zasadima Lengera, Švarbića i ostalih ponajboljih mužikaša, Smiljanić ih je nadišao u svim elementima od stvaranja pjesama na tradicijskm zasadima. Bez sumnje, isti rezultat bit će i s pjesmama s ovog nosača zvuka. Vlado Smiljanić ima “podravsku krv” koja odgovara svim krvnim grupama.” Lijepih riječi o ovom vrsnom autoru nije nedostajalo niti iz pera Rajka Stilinovića: “Rodil sem se vu najlepšem kraju. Počeo bi tako Vlado Smiljanić odu svojoj Podravskoj krvi, svojoj Dravi što tkana zlatnim dravskim peskom teče Vladinim venama. I odu svom ocu Franji stihom tamburu mi odma v ruke dali. Da, niti sedam godina od Josipova 1947. nije prošlo, a u ruci Vlade Smiljanića kucao bi ritam s bugarije, da bi nedugo potom zacvrkutao prim. Je li tad rođeno još jedno priznanje: Slavonijo ja sam tvoje dijete? Mi čiji korijeni poput Vladinih niču iz iste ravnice znamo da se njegova zipka, njegov Stari Gradac jednakom radošću veseli uz kićenu slavonsku i uz široku podravsku pjesmu. Jest zato Vlado i Cvijet Podravine i Slavonije dijete.