Donja Gračenica

6. SVIRAČI

AUTOR MATO ŠULEK

Od kraja 30-ih pa do kraja 70-ih Gračenica je imala mnogo nadarenih svirača, koji su svirali u nekoliko glazbenih sastava u samoj Gračenici ili u drugim mjestima. Tih godina praktički svaka ulica imala je svoj sastav. Svi oni svirali su po sluhu, a sastavi bi se zvali u većini slučajeva po violinistu, ili kojem drugom glavnom sviraču. Bilo je dosta svirača koji su znali svirati više instrumenata i onih koji su svirali u više sastava.

U gračanskim sastavima violinu su svirali: Mijo Ivančić, Josip Ivančić Ivan Ivančić, Ivan Pastorčić - Štimac, Mato Dinčec, Mijo Mesarić, Mijo Cvilužec, Mijo Belinić, Ivan - Janči Varga st., Ljubomir Prelog, Pavao Jagačić, Florijan Golubić, Stjepan Britvec, Ivan Varga ml., Đuro Jurčec, Mirko Papa i Mijo Jagačić.

Brač su svirali: Ivan Belinić, Mirko Lisec, Vinko Dravinec, Drago Gluhinić, Stjepan Golubić, Stjepan Britvec, Mirko Mađerić, Zvonko Mađerić i Spomenko Fridrih.

Bugariju su veselo udarali: Mato Maček, Mirko Lisec, Mijo Šipuš, Mijo Starčić, Mijo Alapić, Florijan Golubić, Milan Mrđenović, Vinko Dravinec, Stjepan Golubić, Drago Gluhinić, Slavko Jurčec, Mato Jagačić i Matija Tomljenović.

Berdaši su bili: Mato Cvilužec, Mijo Filipović, Josip Papa, Mijo Starčić, Đuro Laktašić, Franjo Poturica, Josip Kos, Blaž Pišković, Mijo Miletić, Josip Zorko, Mijo Luški, Ivan Jagačić i Ante Tomljenović.

Svirači harmonike bili su: Mijo Haić, Mijo Jagačić, Željko Ščitnik i Drago Golubić, dok su bisernicu svirali Mato Jagačić, MatoTurković i Hrvoje Kolarić.

Članovi tamburaškog sastava ("Seljačke sloge") iz 1939. g. Stoje: Mijo Šipuš, Josip Papa, Franjo Poturica; sjede: Ivan Ivančić, Ljubomir Prelog

U glazbenim sastavima Donje Gračenice svirali su i svirači iz drugih sela. Violinu su svirali: Vilim Zlački (G. Gračenica), Drago Somođi (Kutina) Drago Hlad (Svinjičko), Janko Sluka (Repušnica), Ivan Đimbrek (Krivaj) i Vid Slunjski (Popovača). Brač su dolazili svirati: Josip Borovečki i Stjepan Radovanić (G. Gračenica), Ivan Šajnić (Svinjičko) te Vlado Feltrin (Kutina). Bugariju je svirao Marin Harapin (Kutina), a najviše je bilo svirača berde: Petar Znika, Franc

Kokot, Mirko Peštaj, Ruda Janković, Mato Krmelić (G. Gračenica), Ivica Dic(Repušnica) i Tomislav Šajnić (Svinjičko). Harmonikaši su bili Branko Jurić (Krivaj) i Stjepan Ritner (V. Ludina), te svirači ritam i bas gitare: Ivan i Nikola Griner (V. Ludina). Od vokalnih solista pjevao je samo Franjo Karlović iz Novske.

Popularni tamburaški sastav braće Jurčec 13. studenoga 1955. g.: Slavko Jurčec, Đuro Jurčec, Mijo Luški, Mirko Papa, Stjepan Golubić

Tih godina djelovalo je nekoliko bezimenih sastava, zvanih po violinistu ili osnivaču sastava. Usmenom predajom saznali smo za sastav koji je vodio basist Stjepan Cvilužec. Uz njega su još svirali Mijo Belinić i Ivan - Janči Varga violine; Ivan Belinić brač i Mijo Starčić bugariju, a ponekad i Pavao Jagačić, Ivan Ivančić i Mijo Cvilužec violine, te Mirko Lisec bugariju.

U to vrijeme djelovao je i sastav: Mijo Ivančić i Ivan Pastorčić - Štimac violine, Mato Maček bugarija, Mirko Lisec brač i Mijo Filipović berda. Oni su svirali poznate pjesme: Cvijeće moje, i ja bi te bralo; Čije li su tarabe; Djevo, djevo, zašt mi ljubav kratiš; Na prozorima cvijeće; Oprosti mi, mila mati; Oj, vi oblaci; Oj, vi zvijezde sjajne; Ponoć je, moja mila majko; Šesnaest ljeta imala sam; Zvijezde su nebom sjale i Zbogom, oče, zbogom, majko.

Kasnije, drugi sastav vodio je Ivan Ivančić (Josipov sin) također svirač violine, uz kojeg su još svirali Ljubomir Prelog violinu, Josip Borovečki (G. Gračenica) brač, Mijo Šipuš bugariju i Josip Kos berdu. Vrlo često na zamjeni su bili Mijo Čavlak (Voloder), Mijo Mesarić, Mijo Belinić violine, Franjo Poturica, Ivan Belinić brač, Mirko Lisec i Mijo Starčić bugarija i berdaši Josip Papa, Blaž Pišković, Josip Zorko te Mirko Peštaj (G. Gračenica). Na repertoaru su imali popularne pjesme: Ah, kad tebe ljubit ne smijem; Da mije znati, Bože moj; Gusta goro, puna ti si lada; Kad mi pišeš, mila mati; Kad večernje sunce; Ljubio se bijeli golub; Moj dragane, što me zaboravljaš; Na povjetarcu list se njiše; Naslonih se ja na prozor; Odsad više, draga, tebe ljubit neću; Tri livade; Tužna je nedjelja te mnoge druge primjerene tom vremenu.

Od 40-tih godina novi sastav imao je Ivan Ivančić - Dokec (violina), u kojem su tada svirali Josip Papa berdu, Franjo Poturica i Ivan Turković brač i Mijo Šipuš bugariju. Poznavali su ih po izvođenju varoških pjesama: Anko, Ančice; Cvate mi ruža rumena; Dok palme njišu grane;

Ivan Ivančić - Dokec - voditelj, Ljubomir Prelog, Mijo Šipuš, Josip Kos, Josip Borovečki

Ivan Belinić, Mirko Lisec, Mijo Belinič - voditelj, Ivan Janči - Varga, Josip Kos

Đuro Laktašić, Pavao Jagić - voditelj, Pavao Belinić, Mirko Lisec, Mijo Cvilužec

Hladan vjetar poljem piri; Ljubica, Ljubica mala; Na te mislim; Sunce žarko, ne sijaš jednako; Sve su dike u kolu; Stara me majka karala; Šta će mi život; Teško mije zaboravit tebe i Za tvoje crne oči.

50-ih godina aktivan je bio sastav: Pavao Jagačić, Florijan Golubić violine, Mijo Alapić bugarija, Vinko Dravinec brač i Đuro Laktašić berda. Sastav su uvježbavali poznati violinisti Ivan Pastorčić - Štimac i Mato Dinčec. Ponekad su svirali i: Ivan Jagačić, Mijo Miletić i Josip Zorko berdu, Mato Jagačić bisernicu, Mijo Jagačić bugariju, violinu i harmoniku, te Stjepan Britvec violinu. Bili su poznati po izvođenju starogradskih pjesama: Ajde, Kato, ajde, zlato; Blijedi mjesec; Daj me poljubi; Ja ne spoznah strasti tvojih poljubaca; Kad bi ove ruže male; Kafu mi, draga, ispeci; Katarina; Lijepi moj vrtić; Moram da idem; Potočić maleni; Sunce je zašlo za visoke planine; Tiho, noći, moje zlato spava; Ti si rajski cvijet; Tri male seke i Voljelo se dvoje mladih.

Mijo Cviiužec, Stjepan Britvec, Drago Gluhinić, Milan Mrđenović, Mato Krmelić

Vrlo popularan tada bio je i sastav braće Đure (violina) i Slavka (bugarija) Jurčec. Uz njih još su svirali Mirko Papa (violinu), Stjepan Golubić (brač) i Mijo Luški (berdu). Kao zamjene uskakali su Ivan Đimbrek (Krivaj), Stjepan Britvec, violine i Drago Gluhinić, bugarija te Mato Krmelić (G. Gračenica), berda. Njihov učitelj bio je iskusni svirač violine Mijo Ivančić te Josip Borovečki na bracu. Berdu su kupili od Josipa Kosa, a violinu od Josipa Šuleka, koji ju je naslijedio od Ivana Pastorčića - Štimca. Iz njihovog repertoara u sjećanju su nam ostale pjesme: Glas mandoline, Kad na jesen otišle su laste, Koliko te volim, Labud se kupa, Ljubila sam oči čame, Na ovom bijelom svijetu, Pod prozorom moje drage, Pokraj puta lipa procvjetala, Razbila se čaša, Santa Marija, Sjedio je mladi mornar, Sunce zašlo, mjesec izašo, Šetao se Nikola, Ti si mi sve i Volim plavu ružu. Također se sjećamo da je povratkom iz vojske, virtuoz na violini Đuro Jurčec dobio ponudu voditelja tamburaškog sastava Radio-Zagreba da dođe svirati kod njih, što je on iz obiteljskih razloga odbio.

Kasnije, početkom 60-ih čisti gračanski sastav bio je onaj Pavla Jagačića (violina), s kojim su svirali sinovi Ivan (berdu), Mijo (harmoniku) i Mato (bisernicu), te Florijan Golubić (bugariju) kao sastav iz donjeg sela. Drugi sastav iz gornjeg sela uvježbavao je Josip Mokuter, a u njemu su svirali: Stjepan Britvec, Ivan Varga ml. i Stjepan Skočić violine, Milan Mrđenović bugariju, Ivan Gredelj brač i Drago Sučić berdu. Oba sastava bila su poznata po izvođenju pjesama: Ima dana kada ne znam što da radim; Kad svane proljeće; Kad sam tebi došo ja; Lakše, lakše, moj konjiću; Oprosti mi, mila mati; Posljednji put ti pjevam; Ružmarine moj zeleni; Sjećaš li se, draga, one večeri; Spavaj, spavaj, zlato moje; U mom selu i Za tobom moje srce žudi.

Sastav Mije Jagačića 4. travnja 1964. g.: Florijan Golubić, Ivan Šajnić, Mato Jagačić,

Tomislav Šajnić, Mijo Jagačić - voditelj, Zvonko Turković

70-ih je djelovao (tko zna koji po redu) sastav Đure Jurčeca, uz kojeg su svirali Stjepan Britvec violinu, Ivan Haić i Ivan Griner (V. Ludina) gitaru, Branko Jurić (Krivaj) i Stjepan Ritner (V. Ludina) harmoniku te Nikola Griner (V. Ludina) bas gitaru. Pjevali su na razglas kojeg je I. Griner kupio u Zagrebu od grupe "Stranci". Vrlo često, na zadovoljstvo plesača, svirali su pjesme: Bila je krasna noć; Cigo, cigane; Dunavski valovi; Kopa cura vinograd; Marijana; Neću ti više prolazit kroz selo; Obraše se vinogradi; Okren, okreni se; Oprosti mi, zaboravi; Siromah sam, druže; Tri palme i Zelen lišće goru kiti.

Tih godina djelovao je i sastav: Mijo Jagačić (harmonika/violina), Mato Jagačić (bisernica), Ivan Šajnić (brač/Svinjičko), Florijan Golubić (bugarija) i Tomislav Šajnić (berda/ Svinjičko). Ponekad su s njima svirali i Mijo Alapić - bugarija, Ivan Jagačić i Mijo Luški - berde, te Stjepan Golubić - brač. Pamtimo ih po pjesmama: Ciganka mi gatala na travi; Djevojka je zelen bor sadila; Hrvatica ja sam mlada; Kišo,tiho padaj; Koliko te, dragi, volim; Ljubavni rastanak; Na put se spremam; Ne klepeći nanulama; Oj, jesenske duge noći; Pjevaj mi, pjevaj, sokole; Snježana i Zarasle su staze moje.

Posljednjih godina 2007. - 2009. u okviru KUD-a djelovao je tamburaški sastav mlađih svirača pod imenom (iz šale) "Rđavi čavli". Voditelj je bio Spomenko Fridrih brač, a još su svirali Hrvoje Kolarić bisernicu, Vlado Feltrin brač, Ante Tomljenović berdu te Matija Tomljenović i Marin Harapin bugariju. Uz pjesme i plesove koje su svirali za pjevačku i plesačku skupinu KUD-a oni su izvodili i popularne pjesme: Ako zora ne svane; Ej, Kato, moje zlato; Garavušo garava; Kad procvatu jabuke; Ko te ima, taj te nema; Moj je dado puno radio; Ne dirajte mi ravnicu; Otvor, ženo, kapiju; Procvale su dunje na granama; Tamburaši, samo svirajte i Ti si moje najmilije.

Krajem 60-ih, točnije 1967. godine, na scenu je stupio i prvi rok-sastav Gračenice. Bio je to bezimeni sastav omladinaca Donje Gračenice kojeg su činili: Mijo Haić - harmonika (voditelj), Ivica Krmelić - solo gitara, Mijo Mađerić - ritam gitara i bubnjevi i najmlađi među njima, petnaestogodišnji Drago Krušelj. Kasnije im se pridružio i bas gitarist Stjepan Prelog. Učitelj sviranja bio im je Salata iz Ludine. Svirali su na električnim gitarama ručne izrade koje su kupili u Kutini od grupe "Crni biseri" a koji su sebi kupili gitare Hefner od "Crvenih koralja" iz Zagreba. Razglas su dobili od omladinske organizacije koja ga je kupila od poznate kutinske grupe "Eho 5". Javni nastupi trajali su im oko godinu i pol dana kada su se razišli zbog odlaska članova na odsluženje vojnog roka.

Prvi tamburaški sastav KUD-a iz 1980. g.: Mijo Luški, Mijo Alapić, Mijo Jagačić - voditelj, Stjepan Golubić, Pavao Jagačić

Novi zabavni sastav počeo je djelovati 1975. godine pod vodstvom Mate Šuleka (bas gitara) imenom "Sjene". Ostali članovi bili su Drago Golubić klavijature (i harmonika), Ivan Kašner bubnjevi i Josip Fiolić st, gitara, kojeg ubrzo mijenja Zvonko Mađerić. Na bubnjevima su ponekad svirali i Drago Krušelj, te Stjepan Jalžečić - Cika iz Gornje Gračenice. Svirali su zabavnu i narodnu glazbu iz Hrvatske te strane evergrine: Čaša gorkih suza, Čerge, Jambalaya, Kotači, Kucaj srce malo tiše, La paloma, Mama Huanita, Marija Elena, Monja, Plovi srebrni mjesece, Ruže su crvene, Šjor Bepo moj, U dugim noćima, Vjetar s planine i Ximeroni. Bez obzira na kvalitetu ostaje dojam da se na glazbenoj sceni ipak nisu dobro snašli. Naime, bilo je to vrijeme turbo-folka kojeg oni nisu željeli svirati. Sastav prestaje djelovati 1979. godine zbog odlaska u vojsku, a 1980. i postojati nakon pogibije klavijaturista u prometnoj nesreći.

Nakon nekoliko godina zatišja u proljeće 1984. javlja se novi sastav pod imenom "Eho 5" (kao i nekadašnji iz Kutine) kojeg je vodio klavijaturis Željko Ščitnik. Drugi članovi sastava bili su Stjepan Bosak (Repušnica) bubnjevi, Josip Čorković (Osekovo) gitara, Mato Šulek bas gitara i vokalni solist Franjo Karlović (Novska). Na bubnjevima su još svirali Zoran - Zoki (prezime nepoznato / BiH) i Ivan Amić - Cigo (Novska). Njihove svirke sastojale su se pretežno od hitova narodne glazbe: Bolna ti ležim; Dijana, ljubavi; Da volim drugu, ne mogu; Ej, Branka, Branka; Jedina moja; Jesen sedamdeset i neke; Kad bi čaša znala; Laku noć, ljubavi; Ljepotica i sirotan; Zbog Mirjane; Ne plači, dušo; Odlazi, odlazi; Ostariću, neću znati; Pozdravi je, pozdravi; Putuj, putuj, srećo moja; Plava žena; Ti si me čekala; Tvoje ime kao vino; Učini bar jedan pogrešan korak i Zlatne strune iz razloga što je njihov vokalni solist jako dobro kopirao Halida Bešlića i Halida Muslimovića. Naročitu popularnost imali su u Posavini. Sastav je prestao djelovati nakon

novogodišnje svirke 1986. godine zbog odlaska vokalnog solista i bubnjara u drugi sastav, dok su Ščitnik (harmonika) i Čorković (gitara) nastavili svirati u krčmi "Dva brata" (Osekovo) kao dvojac, ali nisu bili dugog vijeka.

Neumorni harmonikaš Željko Ščitnik 1988. godine pokreće novi sastav nazvavši ga "Lutalice". Članovi tog sastava bili su još Željko Sudarević (Osekovo) bas gitara, Mišo Penić (Hrastelnica) saksofon - inače bivši članovi "Faraona" (Popovača), te Josip Čorković gitara i Stjepan Bosak (Repušnica) bubnjevi. Nakon odlaska Sudarevića i Čorkovića svirali su Mato Šulek bas gitaru i Damir Ričković (Popovača) ritam/solo gitaru. Sastav je bio vrlo popularan izvedbama turbo-folka, ali kratkog vijeka. Prestao je djelovati zbog nesporazuma među sviračima.

Na Smotri folklora u Kutini: Zvonko Mađerić, Mirko Mađerić, Mijo Luški, Stjepan Golubić, Mijo Jagačić, Drago Hlad

Osnutkom kulturno-umjetničkog društva 1980. godine osnovan je i tamburaški sastav. Prvi članovi tamburaškog sastava bili su Mijo Alapić bugarija, Stjepan Golubić brač, Mijo Luški berda, te violine Pavao Jagačić i Mijo Jagačić (voditelj). Bili su to sve iskusni dugogodišnji svirači, srećom većina s vlastitim instrumentima. Bez obzira na znanje i iskustvo marljivo su uvježbavali svoj repertoar i bili redoviti na probama plesača, kasnije i pjevačke skupine.

Kroz tamburaški sastav u proteklih trideset godina prošli su svirajući violinu Stjepan Britvec, Drago Hlad, Đuro Jurčec, Vid Slunjski i Drago Somođi. Brač su svirali Drago Denković, Spomenko Fridrih, Željko Jerbić, Mirko Mađerić, Zvonko Mađerić i Igor Kemfelja. Bugariju su udarali Vlado Feltrin, Marin Harapin, Mijo Mađarić, Marijan Majerić, Josip Tomljenović, Mladen Jagačić, Matija Tomljenović, Ivan Turan, Ivan Valentić i Dražen Škrak. Svirači berde bili su Mijo Luški, Slavko Bencek, Alojz De Villa, Milomir Jagačić i Ante Tomljenović, dok su bisernicu svirali Ivica Hrastović, Mato Jagačić, Hrvoje Kolarić i Josip Pavlović. Na harmonici su svirali Mato Cigić, Mijo Jagačić i Željko Ščitnik. Uz Miju Jagačića voditelji tamburaša još su bili kratko vrijeme Stjepan Golubić, Spomenko Fridrih, Stevan Gradić (mladi tamburaši), Drago Denković, Ante Tomljenović i Igor Kemfelja.

Prateći svirkom plesače i pjevačku skupinu i svirači su nastupili u mnogim mjestima širom Lijepe naše: Stupovača, Podgarić, Popovača, Kutina, Gornja Gračenica, Bobovac, Križ, Hrastelnica, Hercegovac, Martinska Ves, Kratečko, Sunja, Letovanić, Topusko, Komarevo, Marija Bistrica, Hrvatska Dubica, Kasina, Velika, Staro Brestje, Bistra, Antunovac, Krapina, Kupinečki Kraljevec, Bapska, llača, Prelog, Ivanska, Koska, Crikvenica, Grlište (Srbija), Lug i Brankovići (BiH), Kaštel Sućurac, Vinkovci, Pitomaca, Obreška, Samobor - Petkov breg kod Samobora, Otočac, Sisak, Kloštar Ivanić, Koprivnica, Ozalj - Vrhovac i Selište Kostajničko.

Mladi tamburaši, stoje: Lucija Šuto, Lucija Mukavec - Strugar, Vlatka Poturica, Ana Petrović,

Nikolina Kuhta, Igor Kemfelja, čuče: Marko Filipović, Filip Kašner

Godine 2006. pristupilo se formiranju mladih tamburaša. Naime, zbog čestih izmjena u skupini starijih tamburaša, bolesti istih, a ponekad i svađe među njima, društvo je u pojedinim razdobljima rada bilo u velikim problemima bez njih. Bilo je nemoguće normalno funkcionirati, vježbati i nastupati, jer bez tamburaša nezamisliv je ples i pjesma. Zvuči tambure daju ljepši ugođaj pa tako još više dolazi do izražaja ljepota nošnje. Rad je bio sveden na minimum, nastupi također, a to nije bilo dobro za daljnji napredak rada Društva. Iskreno, bez tamburaša nije bilo nastupa folklorne, a ni pjevačke skupine i prijetio je prestanak rada Društva što se nije smjelo nikako dogoditi. Jedno vrijeme angažirali su se tamburaši sa strane što i nije bio baš dobar potez. Morali su na brzinu naučiti naš program pa je dolazila u pitanje kvaliteta, a neki nisu htjeli svirati ako im se ne plati, a Društvo nije imalo baš previše novca i za takvu vrstu izdataka. Zbog toga je organizirana škola za mlade tamburaše KUD-ova "Moslavčanka" Donja Gračenica (centar sviranja), "Moslavka" Gornja Gračenica i "Stjepan Šajnović" Osekovo, a za voditelja je postavljen nastavnik Glazbenog odgoja iz Kutine Stevan Gradić. Dana 23. travnja održan je sastanak predstavnika KUD- ova, roditelja, djece budućih svirača s voditeljem kada je odlučeno da škola sviranja započne početkom školske godine u mjesecu rujnu. I dobro je krenulo, no dvoje mladih iz Gornje Gračenice odustalo je nakon nekoliko probi, a mladi iz Osekova dolazili

su na probe još nekoliko mjeseci. Tada su povećali broj mladih tamburaša i organizirali školu u svom mjestu. Obje škole, u Osekovu i Donjoj Gračenici i dalje je vodio učitelj Stevan Gradić. Učio ih je svirati notalno, a svirali su pjesme i plesove našeg kraja i šire Hrvatske. Naši mladi tamburaši svirali su plesove: Staro sito; Ajd na livo; Bijela bluza; kolo Rukavice; Šimi polka; Seljančica; Moslavački taraban; Okreni se, moje kolo malo; Moslavačka polka; Opa, Joco, noga; Ja posijah repu; Moslavački drmeš; Šemička; Ja sam sirota i popularne pjesme: Seoska sam lola; To nisu jidra; Poći ću na more; Pšenice su klasale; Sedi, sediftiček; Savila se bijela loza vinova; Tjeraj, tjeraj lađo; Fijaker stari; Kraj jezera jedna kuća mala; Govori se da me varaš; Izvir vodo izvirala; U mom selu širok šor; Rane 90-e i Kad procvatu jabuke.

Njihov prvi nastup na Smotri tamburaških sastava bio je 7. veljače 2008. godine u Kutini. Nastupili su s pjesmama: Moslavačka polka, Poći ću na more i To nisujidra_r u aranžmanu voditelja Stevana Gradića i ostavili više nego dobar dojam na stručni ocjenjivački sud, kojim je predsjedao mr. sc. Joško Ćaleta iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Ocjenu nastupa prenosimo u cijelosti: 3. Donja Gračenica - KUD "Moslavčanka"

Prvi nastup mladog sastava iz Donje Gračenice za svaku je pohvalu. Trema prvog nastupa i određena suzdržanost bili su sveprisutni za vrijeme njihova nastupa. Zahvaljujući gospodinu Gradiću koji ih je naučio osnovama i dobro pripremio za vatreno krštenje, mladi svirači su dobro prebrodili svoj prvi nastup. Ako nastave ovim tempom, uz malo više proba (jedna proba tjedno im nije dovoljna za kontinuirani napredak), mladi će tamburaši iz Donje Gračenice stati uz bok ostalim mladim sastavima na ovom području i lako, uz svoje prekrasne nošnje, sačuvati i razviti još jedan tradicijski segment kao vrijedan kulturni identitet svoje zajednice.

Vlatka Poturica, Ana Petrović, Lucija Šuto, Lucija Mukavec - Strugar, Igor Kemfelja i Martina Kuhta

Kroz školu sviranja prošli su i naučili svirati: Danijel Bogović, Josip Coha ml., Anita Feltrin, Eugen Fridrih, Marijo Filipović, Marko Filipović, Filip Kašner, Igor Kemfelja, Martina Kuhta, Lucija Mukavec - Strugar, Ana Petrović, Vlatka Poturica, Adriano Slovic, Robert Starčić, Saša Starčić, Lucija Šuto, Marko Tomljenović i Mate Tomljenović.

Škola sviranja s voditeljem iz Kutine na našu žalost trajala je samo dvije godine, budući da je voditelj otišao zbog nesporazuma s roditeljima. Tada je mlade tamburaše preuzeo Drago Denković i radio s njima još nekoliko mjeseci. Nakon brojnih osipanja članova mlade tamburaške sekcije ona je na kraju prestala s radom. Neki svirači otišli su svirati u druga mjesta, neki su nastavili u našem orkestru dok je velika većina prestala svirati stoje bila velika šteta za njih i za Društvo.

Problemi s tamburašima prisutni su još i danas. KUD opet nema stalnog tamburaškog orkestra. Nakon što su članovi starijeg tamburaškog sastava odustali od sviranja, KUD je primoran da za svaki nastup traži svirače. Tu se snalazimo svakako. Ponekad sviraju mladi: Igor Kemfelja voditelj, Vlatka Poturica, Dominik Fridrih, Mate Tomljenović i prijatelji. Nekoliko puta su nam pomoć pružili tamburaši iz Potoka koje vodi Martin Zajec, a dosta puta pomogli su svirajući i članovi benda "Moslavački biseri" (Drago Denković - voditelj, Ivica Hrastović, Alojz De Villa i Dražen Škrak) iz Gornje Gračenice.

Svirači (privatno "Moslavački biseri") koji su mnogo pomogli Društvu svirajući na bezbroj nastupa:

Alojz De Villa, Igor Kemfelja, Ivic Hrastović, Dražen Škrak i Drago Denković - voditelj

16. NEKADA I SADA

Janica Radić 1939. godine

Dragica Tonković 1939. godine

Marica Tonković 1940. godine

Roža Labud i Kata Galeković 1942. godine

Kata Brezak i Mara Benčec 1944. godine

Ana Kralj i Ana Lovreković 1944. godine

Ana Fijolić 1946. godine

Janica Fijolić 1950. godine

Kata Glešić i Mara Tišljar 1939. godine

Ana Malović, Mara Malović i Ljubica Kuhta 1939. godine

Kata Brezak 18. liszopada 1950. godine

Slavica Sučić i Mara Špoljarić 1952. godine

Marica Posavec 1950. g.

Marija Popović 1955. g.

Ana Božičević i Marica Božičević 1956. g.

Micika Koprivnjak 1959. g.

Marica Britvec i Katica Gredelj 1963. g.

Maca Kelemen i Kata Šulek 19. veljače 1966. g.

Mara Šulek 1975.g.

Katica Mukavec i Mijo Igrec 1982. g.

Ankica Kemfelja, Nikolina Fiolić, Robert Starčić i Milka Peštaj

Marica - Nada Šuto 1986. g.

Ankica Kemfelja

Ivana Trdak

Ankica Kemfelja i Andreja Kemfelja

Milka Peštaj 2003. g.

Jelena Fijolić i Ivana Fijolić

Marija Tomljenović i Danijela Pentek

Emica Bajza l Davor Dujmović

Alen Pentek

Maja Pentek

Marija Fijolić

Suzana Tomljenović

Ivana Trdak

Danijela Pentek

Jagica Prelog

17. GRADITELJSKA BAŠTINA

Seosko graditeljstvo Donje Gračenice, po svojim obilježjima, naslanja se na graditeljsku tradiciju ostalog dijela južne Moslavine i Posavine. Osnovni građevni materijal kojim se gradilo bilo je drvo. Kuće, hiže, trijemove, čardake gradili su samouki seoski graditelji prema svome umijeću i svojim potrebama.

Stariji tip gradnje bio je onaj od oblica ili ručno tesane hrastove građe, dok su novije prizemnice, kuće na trijem, čardaci, građene od ručno piljenih planjki. U starijem načinu gradnje kutno povezivanje greda rađeno je s drvenim klinovima možđenicima, na tzv. hrvoški vugel. Krajem 19. st. javljaju se otesani ugii (njemački vez).

U otesanom vezu narod je razlikovao frkani vugel - kada su tesari glave greda sferično prirezali ili vez na lastavicu - kada su uglovi greda bili koso prirezani. Ponekad je primjenjivana i kombinirana gradnja od pletera kada se između uspravnih drvenih stupova umetalo prepleteno pruče, a takav zid su onda još omazali ilovačom te naknadno oličili i obojili.

Sama građa uvjetovala je i visinu zgrade pa su kombiniranom tehnikom građene prizemnice - hiže, ili kuće na kat građene od planjki - trijemovi. Trijemovi uz vodotoke bili su građeni na hrastovim kladama ili pak na kamenim granitnim blokovima, tako da je donji kućni pod za vrijeme poplava bio iznad vode.

Kuće su nekada bile pokrivene slamom, kasnije sindrom, a danas crijepom. Pod krovom su imale tavan, znači suho potkrovlje za spremanje žita. Stijene kuća su iznutra omazivane mješavinom blata i pljeve, a prethodno su ih šiblali vrbovim prućem kako bi se blato bolje držalo. Nakon toga zid su bojali vapnom, a neki i ukrašavali raznim motivima - ručno valcekom. Podovi su bili zemljani, ili pokriveni ciglom, daskom, a kasnije betonom. Ognjišta su također kasnije zamijenjena pećima.

Uglavnom, gornji kat bio je stambeni, dok su u prizemlju obitavale sluge, bili smješteni poljoprivredni proizvodi i alatke. Povezivanje kata s prizemljem vršeno je vanjskim ili unutarnjim stubištem.

U novije doba drvene kuće i brvnare nestaju, ustupaju mjesto modernijim zidanicama, pa tako i u Donjoj Gračenici, koja je nekada bila poznata po prekrasno izrezbarenim trijemovima i vanjskim stubištima.

Preostali primjerci (stariji više od sto godina) ovog graditeljstva govore o vječnoj čovjekovoj težnji da ukrasi svoj dom i učini ga udobnim, a gračanski majstori dali su si truda te se nadmetali tko će u tome imati više uspjeha. Njihova remek-djela još odolijevaju godinama, bore se s crvotočinama. lako je većina u lošem stanju, ponosno stoje kao spomenici ljudske mašte i rada. Zbog njih je Donja Gračenica do današnjih dana zadržala svoj seoski izričaj. Naime, u selu je još uvijek sačuvano, prema nalazima stručnjaka, pedesetak prizemnih drvenih i šest drvenih katnica -trijemova.

Godine 1980. selo je posjetila Služba zaštite kulturne baštine iz Zagreba koja provodi istraživanja o naseljima i tradicionalnoj seoskoj materijalnoj i duhovnoj kulturi Hrvatske, radi pravne zaštite nad najvrjednijim objektima, predmetima i oblicima nematerijalne kulturne baštine.

Tom prilikom pod zaštitu Konzervatorskog zavoda Zagreb stavili su objekte: prizemnicu vlasnika Đure Mužina (danas Ljubomir Fridrih), te katnice - trijemove vlasnika Ivana Marinovića i Mije Kolarića, kojih su danas vlasnici Mihael Marinović i Josip Kolarić.

Trijem obitelji Bogović

Trijem obitelji Sever

Trijem obitelji Marinović

Trijem obitelji Hanzec (nekada Zapazić pa Kašner)

Trijem obitelji Peršić

Trijem obitelji Coha

Trijem obitelji Mađerić

Trijem obitelji Kolarić

20. KRATKA ŠETNJA KROZ POVIJEST DONJE GRAČENICE

1256. godine Gračenica kao župa i Donja Gračenica kao mjesto prvi put se spominju u Povelji ugarskog kralja Bele IV., potpisanoj 10. studenog pri uređenju međa između gračeničke i garičke župe.

1257. godine magister Tiburcije dobio je od kralja Bele IV zemlju u Gračeničkoj župi. U toj ispravi kralj Bela IV razlikuje već Gornje i Donje naselje Gračenice i potok istoga imena. 1262. godine Oliver, magister kraljičinih tavernika, dakle visoki činovnik na kraljevom dvoru, bio je gračenički župan.

1277. godine kralj daruje Gračeničku župu zagrebačkom biskupu Timoteju (1263. - 1287.). 1295. godine izgrađen je pavlinski samostan s crkvom pod Carićem - magister Tiburcije utemeljitelj. Zahvaljujući darovnicama osnivača, vlastelinskih patrona, pobožnih plemića, ljudi na samrti, bolesnih i drugih, pavlini su postali bogati posjednici. Najviše darivatelja imali su među plemićima Gračeničke župe na čijem području je bio i samostan. Navodimo imena nekoliko darovatelja: magister Pavao, sin Mihalčev (Gračenica) od plemena Tibolda poklonio je 1329. godine svoju zemlju Mihaljevac uz gornji tok potoka Gračenica (danas Kamenjača); plemić Herman iz Gračenice poklonio je 1331. godine dio svog posjeda u blizini samostana; German i Dešen, sinovi Dionizijevi iz Gračenice, poklonili su 1338. godine jednu oranicu koja se nalazila uz glavni put od Garića, preko Gračenice, prema Moslavini; plemić Dešen, sin Dionizijev iz Gračenice, 1340. godine poklonio je svoj vinograd Hrastovac i plemić Ladislav, sin Ivanov iz Gračenice, 1350. godine u svoje ime i u ime braće Ivana i Nikole poklonio je jedan vinograd. Pored svega u odnosima plemića i pavlina bilo je i nasilja, nesporazuma, i oduzimanja imovine, na primjer: kmet Akoša Čupora iz Donje Gračenice uzeo je pavlinskim kmetovima jednog vola kad su vozili mlinsko kolo za vodenicu na rijeci Gračenici.

1334. godine gračenička crkva bila je i crkva sv. Nikole - danas u selu Mikleuška, koje se tada nalazilo u okviru srednjovjekovne župe Gračenica, a u dotursko vrijeme nosilo je ime Gračenički trg.

1352. godine pisana isprava svjedoči o postojanju župana u Gračenici (Stephanus de Patha) koji je imao sudske ovlasti.

1369. godine, 19. studenoga, Gračenica ima još uvijek svojeg župana Petrusa Achyla koji može izricati presude, iako je bio pod jurisdikcijom križevačkog župana 1417. godine pavlini su zapisali: „Fabianus Zolarych de INFERIORI GERSENCH,, (Fabijan Solarić iz Donje Gračenice). U predtursko doba to je bio posjed u staroj gračeničkoj župi. 1441. godine iz zapisa od 24. ožujka doznajemo da je u gračenici župnik bio Valent. 1461. godine, 16. studenoga, gračenički župnik bio je Mihael.

1493. godine Ugarsko-hrvatski kralj Vladislav II. Jagelović nakon smrti Stjepana Čupora Moslavačkog darovao je biskupu Tomi Bakaču posjede u Moslavini -17 utvrđenih gradova i 75 naselja smještenih u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji, između ostalih i Gračenicu, što je zemljišno odgovaralo području današnjih općina Velika Ludina, Popovača i Kutina. 1501. godine u popisu župa spominje se u crkvi sv. Nikole (župa Gračenica, danas Mikleuška) župnik Ladislav i dva kapelana: Mihovil i Antun i gracijan Martin. 1510. godine moslavački župnik je Petrus de Gradchenica (Gračenica). 1517. godine porezna zaduženja izražena su u dimovodima ili ognjištima i Petar Erd6dy plaća za posjed u Gornjoj Gračenici 10, za posjed u Donjoj Gračenici 36, a župnik u tvrđi Gračenica 12 dimova, dakle domaćinstava, kuća ili tadašnjih obiteljskih zadruga. 1545. godine, 12. rujna, padom Moslavine, i Gračenica je pala pod vlast Turaka. Prešavši Savu na području župa Gračenica i Moslavina (danas Popovača), njihovi martolozi (Vlasi i

84.

Raci) plijene, pale, ruše i odvode stanovništvo u roblje.

• 1591. godine, 15. srpnja, hrvatski ban Toma Erdody oslobodio je Moslavinu od Turaka, a time je i Gračenica dobila slobodu.

• 1690. godine narod se vraća u pustu i praznu Moslavinu i na ruševinama gradi nova naselja. Te godine Donja Gračenica je imala samo četiri kuće.

• 1697. godine osnovana je župa Osekovo kojoj su vjerski pripali i seljaci Donje Gračenice.

• 1700. godine u Donjoj Gračenici rodilo se 14-ero djece, točnije 20. veljače kršten je Matija, sin Matije Mikulčića i Barbare Cavun iz Gračenice, kojem su kumovi bili Juraj Pazdrian iz Osekova i Uršula Barić iz Gračenice.

• 1701. godine Gračenica je prema popisu imala već 31 porodicu koje su vjerski pripadale pod župu Osekovo. Tri godine kasnije, 1704. godine Gračenica se povećala na 38 obitelji.

• 1718. godine izgrađena je kapelica sv. Fabijana i Sebastijana. Obnovu je doživjela 1886. godine za vrijeme voloderskog župnika Antuna Bađaja. Kao rijedak primjerak očuvanog drvenog sakralnog graditeljstva Moslavine, kapelica je proglašena spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu Konzervatorskog zavoda Zagreb 1964. godine.

• 1729. godine Gračenica ima 50 posjeda - selišta (popis kmetskih gospodarstava - čija je svrha bila da crkvene vlasti mogu odrediti obveze kmetovima prema veličini posjeda).

• 1745. godine carica Marija Terezija dala je sagraditi poštansku cestu koja je povezivala Križ, Popovaču, Gračenicu, Kutinu i preko Novske Slavoniju, što je predstavljalo veliko dobro u daljnjem gospodarskom razvoju ovog kraja.

85.

1789. godine Gračenica je imala 831 žitelja i od te godine vjerski pripada novoosnovanoj župi Voloder. Već 1802. godine župa broji 836 duša.

1805. godine zagrebački biskup Masimilijan Vrhovec obilazio je Moslavinu dijeleći svetu potvrdu, a 23. lipnja pohodio je kapelicu sv. Fabijana i Sebastijana u Donjoj Gračenici. 1843. godine objavljen je popis obrtnika Kutinskog ceha gdje je zabilježen i Mato Bogović, licitar iz Donje Gračenice.

1848. godine raspadom feudalističkih društvenih okvira ukinuti su kmetski odnosi, tlaka, urbarijalna daća i crkvena desetina. Već 1852. godine započinje „rasprodaja, parcelacija i otuđivanje Erd6dyjevih posjeda,, a kao kupci pojavljuju se i seljaci iz moslavačkih sela: 19. kolovoza 1868. godine kućna zadruga Prelog, Gračenica, 26. kolovoza 1869. godine Rudolf Wais, Gračenica i 28. studenoga 1908. godine Stevo i Ana Tomašić, Gračenica. 1853. godine ban Jelačić na putu za Slavoniju prošao je kroz Voloder (piše u Spomenici župe Voloder), a s obzirom na razvijenost puteva u onom vremenu, najvjerojatnije je prošao i kroz Gračenicu.

1855. godine seljaci Donje Gračenice (i Osekova) u Lonjskom polju love patke pomoću razapetih mreža. U Gospodarskom listu to opisuje Ljudevit Vukotinović, inače sudac kotara u Ludini.

1856. godine župnik u Voloderu (Mihael Novosel) poučava seljake Donje Gračenice u orezivanju vinove loze.

1857. godine Gračenica ima 673 stanovnika, a jedan od njih, Ivan Radić, sluga je kod župnika u Voloderu.

1860. godine obitelji Diščić iz Donje Gračenice ukradeni su konji, a ta krađa pripisana je poznatom moslavačkom hajduku Joci Udmaniću.

1864. godine, 27. rujna, Joco Udmanić provalio je u klijet Ive Vugića, klobučara iz Gračenice. Tom prilikom odnijeli su stvari i vino u vrijednosti od 68 forinti i 20 novčića.

1865. godine djeca iz Gračenice pohađaju nastavu u školi u Osekovu.

1867. godine izgrađena je škola u Voloderu, nastavu su pohađala i djeca iz Gračenice, a jedan od školskih odbornika 1875. godine bio je Pavao Radić iz Donje Gračenice. Iste, 1867. godine obnovljena je "Gospodarska podružnica Moslavačko - kutinska", a predsjednik (i obnovitelj) bio je Drago Pajanović, veliki sudac moslavački. Prvoj sjednici 28. veljače prisustvuje i član Mijo Gregec, tada seoski sudac u Gračenici.

1869. godine Gračenica po popisu ima 695 stanovnika, a isti broj je bio i kod sljedećeg popisa 1880. godine.

1881. godine Gračenica spada u Križevačku županiju. 1890. godine Gračenica ima 719 stanovnika.

1893. godine, 16. travnja, održana je osnivačka skupština DVD-a "Moslavačkog" u Popovači, čiji su VI. odjel činili vatrogasci DVD-a Donja Gračenica na čelu s rukovodstvom: Ignac Haberfeld - nadvojvoda, Mato Dinčec - podvojvoda, Luka Vodan - vodnik i članovi: Petar Perko, Jakob Špoljarić, Mijo Filipović, Mirko Grguranić, Mato Hrbić, Jozo Belčić, Josip Štefanec i Andrija Krušelj.

1894. godine, 18. kolovoza, posvećena je ručna vatrogasna štrcaljka - kuma Anka Popović. Do te godine Gračenica je pripadala pod općinu Popovača, a od tada u kotar Kutinu. 1897. godine, 29. studenoga, otvorena je željeznička pruga Dugo Selo - Novska za teretni promet, dok je putnički promet počeo 6. studenoga 1907. godine. Gračanima je prva najbliža željeznička stanica bila Voloder u Donjem Krivaju jer je veza Donje Gračenice s Voloderom bio put kroz Rokovu ulicu preko Donjeg Krivaja.

86.

1895. godine u Donjoj Gračenici osnovana je zemljišna zajednica - zadruga. Bila je to skupina najimućnijih seljaka skupljenih u zadrugu radi zajedničkog korištenja oranica, pašnjaka i livada.

1896. godine, 12. travnja, umrla je Ana Radić iz Gračenice, a župnik (I. Habijan) ju nije htio pokopati jer je bila sirota, te je pokopana bez svećenika.

1897. godine Gračenica ima 880 stanovnika.

1898. godine obnovljeno je križno drvo u Donjoj Gračenici. Novi križ blagoslovljen je 20. svibnja, a sveti čin obavio je Franjo Starčić, podarhiđakon Kotara moslavačkog uz pomoć upravitelja župe Akšamovića i ludinskog župnika Hubijana.

1905. godine izgrađena, je škola u Donjoj Gračenici. Inače nastava je počela još 1849. godine u privatnoj kući kada su došli (piše u Spomenici) na uzvišenu misao da si osnuju hram prosvjete - školu, hram koji će biti poticaj za napredni rad i upućivati ih na bolju budućnost.

1907. godine biskup Ivan Krapac nakon potvrde vjernika u Osekovu, popodne je posjetio Donju Gračenicu (kapelicu sv. Fabijana i Sebastijana) na putu za Kutinu. 1910. godine Gračenica ima 1060 stanovnika.

1912. godine DVD kupuje ručnu vatrogasnu štrcaljku i montira je na zaprežna kola.

1913. godine, 17. kolovoza, osnovana je Hrvatska vinarska zadruga moslavačkih vinogradara u Voloderu. Članovi i utemeljitelji iz Donje Gračenice su bili: Stjepan Komlar, Stjepan Tomašić, Mato Dinčec, Mirko Tukša, Ilija Krmelić i Josip Kasulan.

1918. godine, da bi spriječili daljnju anarhiju u velikim političkim nemirima, u Kutini se 3. studenoga osniva „Odbor Narodnog vijeća,, koji preuzima vlast u općini i u selima preko svojih povjerenika. Donja Gračenica je MO Narodnog vijeća osnovala 12. prosinca iste godine.

1919. godine osnovana je Hrvatska seljačka zadruga Gračenica koja je imala velikog utjecaja na unapređenje proizvodnje i razvoj zadrugarstva.

1920. godine u velikim neredima od strane Narodne straže (natporučnik Klepac) 8. rujna ranjen je seljak Mato Alapić, a strijeljani su: 1. studenoga Mato Korenić, 2. studenoga Marko Škrlin - Batina i 5. studenoga Đuro Horvat postolar, svi iz Donje Gračenice. Bila je to buna - otpor seljaka na odluku vlasti o žigosanju stoke. Iste godine 12. studenog osnovan je Mjesni odbor Narodnog vijeća (predsjednik Feliks pl. Pistor i tajnik Stjepan Dolenčić) za Gračenicu, Voloder, Krivaj i Osekovo radi uspostave mira.

1921. godine Gračenica ima 1418 stanovnika.

1930. godine žitelji Donje Gračenice obrazovani su na tečaju krojenja i šivanja. Tečaj iz higijene održali su 1932. godine, predavač dr. Pavle Gregorić.

1931. godine Gračenica ima 1459 stanovnika.

1936. godine DVD je kod majstora Gilga iz Siska kupio bas i dvije tambure za vlastitu glazbu. Također nabavljaju DKV motornu pumpu, posvećenu 29. svibnja - kuma Julika Vodan i prva mrtvačka kola. Bila je to godina i osnutka ogranka "Seljačke sloge" s pjevačkim, plesačkim i predstavljačkim (dramskim) zborom. Prvi predsjednik Ogranka i voditelj pjevačkog zbora bio je Mirko Galeković, tajnik Vjekoslav Cipek, dok je plesački zbor vodila učiteljica Danica Frljužec.

87.

• 1939. godine počela je izgradnja vatrogasnog doma. Gradilište je kupila Zemljišna zajednica i dala potrebnu drvenu građu, a pripomoć su pružili i domoljubni seljani i prijatelji vatrogastva koji su istu gradnju poduprli ručnim radom i prinosima. Dom (na slici) je srušen

1980. godine. Iste godine (1939.) DVD je dao izraditi novu zastavu poznatom rukotvoru Stjepanu Šajnoviću (Osekovo), a kuma je bila Bara Andrijević. Također te (1939.) godine je osnovana je i partijska organizacija Gračenica, a član SKOJ bio je Josip Galeković.

• 1941. godine, u mjesecu listopadu, osnovan je seoski odbor NOF-a Donja Gračenica, zapravo "Odbor za pripremanje i organiziranje ustanka" (kasnije, od 1945. godine, prerastao u NOO).

• 1942. godine Danica Frljužec učiteljica iz Donje Gračenice, voditeljica folklornog ansambla "Seljačke sloge" radi u školi Repušnica kao zamjena za oboljelog ravnatelja. U Kutini je tajnik Kotarskog odbora HSS Kutina Mirko Galeković iz Donje Gračenice, a Franjo Šturlan je sekretar Kotarskog komiteta KPH Kutina. Iste godine u mjesecu studenom formirana je Prva udarna grupa Kutinskog područja, komandir Đuro Gajdek - Šefer i članovi Josip Galeković i Josip Mukavec iz Gračenice. Krajem godine, 21. prosinca, prilikom napada na njemački oklopni vlak na željezničkoj stanici Moslavačka Gračenica, poginuo je narodni heroj Nikola Božić - Jug. Također pred Božić te godine Gračenica je izgradila električnu mrežu. Prvih godina na održavanju mreže radili su Ivan Genzić i Kruno Kopajtić a kasnije Vlado Pišković. Modernizacija mreže bila je 1960. te rekonstrukcija 1968. (predsjednik MZ Mijo Cvilužec), a 1972. mrežu preuzima Elektra Križ.

• 1943. godine u noći 30./31. srpnja izgorjela je škola u Gračenici (zapalili su je partizani). Vatra je planula nakon ponoći, nakon što su se partizani povukli iz sela. Sljedeće dvije godine nastava je održavana u privatnoj kući obitelji Kemfelja (na slici desno gore).

^G 1945. godine u Donjoj Gračenici osnovan je AFŽ, a i Pionirska organizacija godinu dana kasnije. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Republike Jugoslavije u Moslavini, na Osnovnoj listi u kotaru Kutina kandidiran je Josip Galeković iz

88.

Donje Gračenice, Franjo Antolić iz Osekova i član Okružnog NOO-a Bjelovar. • 1948. godine DVD je nabavio radioaparat. Stariji Gračani rado se sjećaju kako su uz njega provodili subotnje večeri slušajući emisiju "Veselo veče“. Kod popisa te godine bilo je 1147 stanovnika.

• 1949. godine izgrađena je nova škola (na slici) na mjestu nekadašnje stare škole. Građena je dobrovoljnim radom mještana koji su kao jamstvo da su odradili svoje dnevnice, dobivali točkice za koje su mogli kupovati robu. Školski bunar iskopali su Vid Šimek, Drago Petolas i poslovođa Viktor Andrijević.

89.

• 1951. godine završena je izgradnja velikog Društvenog doma, s velikom dvoranom za plesne zabave i pozornicom za kazališne predstave, stoje imalo jak utjecaj na razvoj amaterizma u selu. Građen je također na bazi dobrovoljnog rada mještana sela. Dom je adaptiran 1976., 1979. i 1980. godine za vrijeme predsjednika MZ Vlade Fanjkutića.

• 1953. godine Gračenica ima 1172 stanovnika.

• 1956. godine u Društvenom domu je uređena prostorija za potrebe DVD-a. Tom prilikom su vatrogasci kupili gramofon s pločama.

• 1956. godine, 8. rujna, (dopis Milana Mrđenovića od 13. rujna 1967. godine) osnovano je SD Moslavina, (kasnije NK, danas ŠNK) s nogometnom, rukometnom, odbojkaškom, šahovskom i streljačkom sekcijom. Prvi predsjednik je bio Milan Mrđenović, tajnik Ivan Kralj, a blagajnik Josip Marčinko - Mačorec. Registriranje i uvršten u natjecanje u novoosnovani NS Kutina 1957. g. U monografiji kluba na osnovu usmene predaje godina osnutka pisana je 1957. godina, a inače dugogodišnje uvjerenje je bilo da je klub osnovan još 1954. godine, kada je zapravo počelo samo organizirano igranje nogometa u Donjoj Gračenici.

• 1959. godine NK "Moslavina" bila je pobjednik YU kupa (Kup maršala Tita) za Nogometni centar Kutina, svladavši u finalnoj utakmici s 3:2 Moslavinu iz Kutine.

• 1960. godine provedena je komasacija zemlje. Grupirane su i povećavane površine društvenog sektora, a time su prestale djelovati zadruge, pa tako i OPZ Donja Gračenica čiji je prvi predsjednik bio Pavao Peštaj, a blagajnik Vlado Fanjkutić.

Zgrada zadruge koja je bila na mjestu današnjeg društvenog doma.

Danas je to kuća obitelji Šklempe u Cohinoj ulici.

• 1961. godine Donja Gračenica ima 1136 stanovnika. Utemeljen je PIK "Moslavina" kao nositelj proizvodnje (upravitelj Martin Verković). Od 1967. do 1975. godine djeluje u sklopu Agrokombinat-a Zagreb, da bi se 1978. godine osnovala "Moslavka" Kutina koja je 1993. godine u pretvorbi završila kod danas većinskog vlasnika Agrokora d. d. Zagreb.

90.

1962. godine, 26. kolovoza, ispred Društvenog doma svečano je otkriven spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora Donje Gračenice 1941. - 1945. godine. Svečanost je otvorio Ivan Biskup (predsjednik organizacije Saveza boraca Donja Gračenica), a od gostiju su bili Pajo Birač, NO Kutina i Simo Krmar, sekretar Općinskog komiteta SK Kutina.

1964. godine blagoslovljena je nova zastava DVD-a, kumovi Dragica i Vlado Fanjkutić. Osnovna škola Donja Gračenica postaje područno odjeljenje OŠ "4. maj" Kutina (kasnije OŠ Vladimira Vidrića).

1965. godine na okućnici obitelji Turković pronađeni su ostatci rimske arhitekture. Bio je to objekat 120x30 cm od rimske cigle formata 43x35 cm i jedan ulomak ručke rimske amfore. Podatke o nalazištu dao je Nikola Skočić, a planirano sondažno istraživanje do danas nije realizirano.

1968. godine DVD Donja Gračenica nabavlja novu pumpu Rozenbauer, te vozilo za prijevoz ljudi uz veliku pomoć obrtnika Ivana Žitvaja iz Zagreba.

1969. godine u Donjoj Gračenici je izgrađen asfalt i to prva etapa: glavna cesta od Osekova do raskršća Skočić (Gornja Gračenica) na cesti Popovača - Kutina. Druga etapa od crkve pa dolje u selo izgrađena je 1973., dok je Omladinska ulica asfaltirana tek 1985. godine u trećoj etapi. U konačnici, ukupna dužina asfalta kroz selo je preko 8 kilometara, predsjednici MZ bili su Ivan Ančić i Vlado Fanjkutić.

1971. godine Donja Gračenica ima 1016 stanovnika. Muška ekipa DVD-a na državnom prvenstvu u Kraljevu (Srbija) zauzima drugo mjesto. Iste godine postali su prvaci Republike Hrvatske u Novoj Gradiški i 1985. u Splitu.

1973. godine žene DVD-a Donja Gračenica osvojile su republičko prvenstvo u Trogiru. Još su bile prvakinje 1975. u Krapini, 1977. u Petrinji, 1979. u Puli, 1982. u Varaždinu, te druge 1983. u Splitu, 1987. u Bjelovaru i 1989. u Sisku. Treće mjesto osvojile su 1985. u Slavonskom Brodu. Iste godine (1973.) muška ekipa osvaja prvo mjesto i zlatnu medalju na europskom natjecanju u Brnu (Čehoslovačka).

1975. godine područna škola u Donjoj Gračenici postaje sastavni dio novootvorene škole "Stjepan Kefelja" Kutina. Iste godine mještani Donje Gračenice uživali su u kino-predstavama pokretnog kina Narodnog sveučilišta iz Kutine. Organizator suradnje bio je predsjednik NK "Moslavina" Mato Šulek.

1976. godine žene DVD-a osvajaju državno prvenstvo tadašnje Jugoslavije u Makarskoj, dok su druge bile 1980. u Tjentištu (BiH). Iste godine provedena je plinofikacija mjesta. Izgrađeno je 8 km plinskog voda plastičnim cijevima (garancija 50 godina) i oko 150 priključaka. Predsjednik MO Ivan Ančić.

1977. godine članice ženske ekipe DVD-a Donja Gračenica osvajaju treće mjesto i brončani pokal na europskom prvenstvu u Trentu (Italija).

1980. godine utemeljeno je Kulturno-umjetničko društvo „Moslavčanka,, s ciljem da se izvuče što više iz škrinja i zaborava, znači pjesama, plesova, odjeće, starih predmeta, pa sve do običaja koje treba pokušati sačuvati. Zapravo, sačuvati duh naroda, istinski život mjesta, a to znači očuvati istinu o našem postojanju. Iste godine, 20. prosinca, izvršeno je bratimljenje MZ Donja Gračenica i MZ Gornja Gračenica s MZ Stupovača. Suradnja je temeljena na djelu narodnog heroja Nikole Božića - Juga, rodom iz Stupovače.

1981. godine Donja Gračenica ima 865 stanovnika.

1983. godine, 24. srpnja, bilo je svečano otvorenje novog suvremenog vatrogasnog doma, pod pokroviteljstvom Croatia osiguranja Zagreb - filijala Kutina. Predsjednik odbora za gradnju bio je Vjekoslav Čorković. Gosti su bili: mr. Teodor Fricki - predsjednik Vatrogasnog saveza Hrvatske, Franjo Rupčić i Franjo Ribar - predsjednici Vatrogasnih saveza Siska i Kutine, Antun Panić - direktor INA Petrokemije i drugi predstavnici društveno-političkog života Hrvatske: Branko Jarić, Drago Bojić, Boško Komenić i Stjepan Kudelić.

91.

1986. godine traktorist - orač Stjepan Adamović iz Donje Gračenice (djelatnik PIK-a "Moslavka") na natjecanju u Kutini proglašen je najboljim oračem Hrvatske, i prvi je kojem je to uspjelo s ovog područja.

1988. godine NK "Moslavina" bila je prvak Općinske lige B - Kutina, osvojivši 29 bodova iz 18 susreta s gol-razlikom 90:18. Najbolji strijelac ekipe bio je Drago Rodek s postignutih 17 zgoditaka.

1991. godine Donja Gračenica ima 794 stanovnika.

1996. godine, 15. ožujka, Donja Gračenica je dobila telefon. Otvorena je digitalna centrala s 256 brojeva, koju je pustio u promet Stjepan Beleta, načelnik Općine Popovača, dok je posvetu obavio voloderski župnik Stjepan Vukalović. Predsjednik MZ bio je Stjepan Adamović.

1998. godine pioniri NK "Moslavine" postaju prvaci grupe Popovača s 37 bodova i gol-razlikom 77:14. Također su bili prvi i 1999. (36 bodova i 60:15 gol-razlika) i 2001. godine (36 bodova i 81:18 gol-razlika). Treće mjesto osvojili su 2000. (26 bodova i 60:29 gol-razlika).

1999. godine, 1. veljače, Donja Gračenica je dobila vodovod u dužini od 8 kilometara s 200 priključaka. Mreža je izgrađena plastičnim cijevima, prva takva na ovom području uz garanciju od 50 godina. Uz pomoć općine Popovača u sufinanciranju su sudjelovali i mještani sela. Predsjednik MO bio je Ivan Zor-ko.

2001. godine Donja Gračenica ima 827 stanovnika. Članovi muške ekipe DVD-a nastupili su na Vatrogasnoj olimpijadi Europe u mjestu Kuopio (Finska) gdje su zauzeli treće mjesto.

2003. godine DVD Donja Gračenica izdalo je monografiju Društva (autor Đuro Gajdek iz Siska).

2004. godine član HSS-a Donja Gračenica Zdravko Brezak izabran je za predsjednika Vijeća općine Popovača.

2005. godine članovi Udruge branitelja Domovinskog rata Donja Gračenica pokrenuli su inicijativu za gradnju kuće Vladi Severu, stopostotnom invalidu, koja je uz pomoć sponzora i izgrađena.

2007. godine natjecateljska desetina DVD-a Donja Gračenica osvojila je Kup Hrvatske na natjecanju u Đakovu.

2008. godine ŠNK "Moslavina" izdala je monografiju Kluba (autor Mato Šulek).

2009. godine pobjedom na izložbi vina u Kutini i na natjecanju u Sisku, mještanka Donje Gračenice Nikolina Poturica proglašena je vinskom kraljicom Sisačko - moslavačke županije za 2009. godinu.

2011. godine, 20. kolovoza, na natjecanju u Strušcu za Zlatni glas Moslavine, pobjedu je

odnijela članica našeg KUD-a Marija Tomljenović, izvevši pjesmu Ivanova korita.

2011. godine popisom je utvrđeno da Donja Gračenica ima 849 stanovnika koji žive u 236 kućanstva

MATO ŠULEK GORNJA GRAČENICA

Stranice o pučkim narodnim sastavima, skupinama, partijama, društvima i svima ostalima koji su djelovali ili djeluju
u cilju očuvanja napjeva, pjesama, običaja i tradicije svoga kajkavskoga kraja.

..........................................

Podravina

Moslavina

Zagorje